Rijetki su oni koji dosad nisu čuli za ugovor o doživotnom uzdržavanju i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, ponajviše jer je posljednjih godina znatno povećan interes za sklapanje takvih ugovora.
Kako to vrlo često biva u životu, nešto što bude osmišljeno u dobroj namjeri, kad zaživi dovoljno dugo u praksi, često prijeđe u zloupotrebu koja dovodi do brojnih problema i loših ishoda. Novim izmjenama odredbi Zakona o obveznim odnosima koje su stupile na snagu u Republici Hrvatskoj dana 30.prosinca 2023.g. i pravno uređuju takve ugovore zakonodavac je pokušao zaštititi one stranke koje ih sklapaju u dobroj namjeri te spriječiti ili bar otežati situaciju onima koji od takvih ugovora rade sebi biznis na način da gledaju samo svoju imovinsku korist, a često na štetu onih o kojima trebaju brinuti.
Kod sklapanja takvih ugovora, uvijek je bilo bitno da se prethodno stranke savjetuju s odvjetnikom jer svaki odvjetnik koji se bavi tom granom prava potpuno će i detaljno uputiti primatelje uzdržavanja i davatelje uzdržavanja u sve bitne elemente i razlike takvih ugovora, njihova prava i obveze te pravne posljedice istih. Kvalitetna međusobna suradnja odvjetnika i stranaka koja prethodi sklapanju takvih ugovora je najbolje jamstvo da će odvjetnik sastaviti ugovor na način koji će biti u interesu svih stranaka i štitit će one u osjetljivijem položaju, a to su zasigurno primatelji uzdržavanja. Za one koji su tako ranije postupali, novim izmjenama zakonskih odredbi nema velikih promjena osim što je u sam naziv ugovora zakonodavac uveo i dodatak o tome kad se imovina prenosi na davatelja uzdržavanja pa sad razlikujemo ugovor o doživotnom uzdržavanju (uz prijenos imovine nakon smrti) i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju (uz istodobni prijenos imovine), te uveo obvezu preciziranja sadržaja uzdržavanja (mjesta stanovanja primatelja uzdržavanja, obveze prehrane, njege, brige o zdravlju te zadovoljavanja njegovih ostalih životnih potreba, snošenja troška režija i pogreba primatelja uzdržavanja), kao i obvezu ovlaštenih osoba (javnih bilježnika, sudova) da po službenoj dužnosti obave određene radnje, posebice da zatraže zabilježbu takvih ugovora u javnim upisnicima (prvenstveno u zemljišnim knjigama u odnosu na nekretnine) kod kojih se evidentira imovina koja je predmetom ugovora, ali i da evidentiraju bitne činjenice o takvim ugovorima u Registru ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju koji je novoosnovan pri Hrvatskoj javnobilježničkoj komori.
Općepoznato je da su često takve ugovore stranke sklapale bez savjetovanja s odvjetnikom, a i na potvrdu javnom bilježniku ili sucu su donosile ugovore koje nije sastavljao odvjetnik, već su se stranke same pomagale bilo internetskim pretraživanjem sličnih ugovora, bilo nekim tuđim, ranije sklopljenim ugovorima, što je sve doprinijelo kaosu i tome da se mnogi od njih nađu u neprilici.
Kao i kod mnogih drugih pravnih poslova, kod ovih još i više bi bilo uputno da zakonodavac obaveže stranke da se prethodno savjetuju s odvjetnikom i da im odvjetnik sastavi takav ugovor jer je to najveće jamstvo pravne sigurnosti samog pravnog posla te zaštite interesa i prava ugovornih stranaka i stoga bi bilo korisno da je zakonodavac uvjetovao da niti sudac niti javni bilježnik ne mogu potvrditi takav ugovor ukoliko isti prethodno nije ovjerio odvjetnik kao znak da je isti sastavio ugovor. Međutim, to nije slučaj. Iako neovlaštene osobe ne bi smjele pisati takve ugovore, a pogotovo to još i naplaćivati jer se radi o kaznenom djelu nadripisarstva, ipak u praksi znamo da ljudi sami vrlo često pribjegavaju takvim rješenjima jer ne shvaćaju opasnost i štetnost takvog postupanja ili su oni ta strana kojoj takva situacija odgovara, a i žele izbjeći troškove takovih odvjetničkih usluga, što sve vrlo često ih kasnije dovede u raznorazne pravne probleme koji će značiti i više troškova odvjetničkih usluga, osuđenost na dugotrajni sudski postupak, gubitak vremena i živaca, a za neke su kao što smo vidjeli i kroz medijske ispovijesti takve situacije imale i tragičan, tužan ishod.
Stoga, iako će donekle ovakve zakonske izmjene pomoći uvođenju reda u pogledu sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju (uz prijenos imovine nakon smrti) i ugovora o dosmrtnom uzdržavanju (uz istodobni prijenos imovine), pogotovo što je sad ograničeno da jedan davatelj uzdržavanja može zaključiti ugovor o doživotnom i/ili dosmrtnom uzdržavanju s najviše tri primatelja uzdržavanja, kao i da svakako kod ugovora o dosmrtnom uzdržavanju se za slučaj da primatelj uzdržavanja daje nekretninu takvim ugovorom odmah, u njegovu korist osniva služnost stanovanja, izuzev ako se tomu izričito ne protivi, to se ipak ne čini dovoljnim. Međutim, odgovornost u velikoj mjeri leži upravo na strankama koje bi prethodno takvom koraku trebale obvezno se savjetovati s vlastitim odvjetnikom kako bi bile sigurne u što se upuštaju prije nego zaključe ugovor jer će ih odvjetnik sigurno upozoriti na okolnosti koje se mogu dogoditi, a o kojima vrlo često stranke ne razmišljaju u trenutku kad žele sklopiti takve ugovore i savjetovati ih na najbolji mogući način kako bi se ispunila svrha takvih ugovora, a rizik od lošeg ishoda sveo na minimum.
Rad na podizanju svijesti svakog pojedinca o tome da uloga odvjetnika nije samo da napiše ugovor, kao i da nije svaki ugovor isti, već da svaki nosi svoje specifičnosti ovisno o konkretnom odnosu, te o potrebi da u razgovoru stranke s odvjetnikom zajedno prođu sve bitne elemente nekog odnosa i situacije kako bi se pripremio i zaključio pravni posao koji će biti u najboljem interesu stranaka i koji će maksimalno štititi iste od neželjenih posljedica je ono na čemu svi skupa moramo raditi, ako želimo u budućnosti manje slušati o nesretnim ishodima ovakvih situacija.
